„Moje ime je Biljana Nedić. Za tastaturom sam novinar. Na terenu sam košarkaš. Kada je ispred mene staklo ja slikam novu avanturu. Od sedam do petnaest časova, zarađujem za život. Kada ne radim ništa od nabrojanog, igram se neke druge uloge. Iako neki misle da imam previše godina za to, ja još uvijek vjerujem u vile, vilenjake, Djeda Mraza, Zvijezdu padalicu i da igračke pričaju kada ih ne gledam. Ubjeđena da smo svi rođeni sa razlogom i da imamo svoju misiju, pronalazim razne načine sprovođenja svoje. Ovo je jedan od njih.”
“Za mene je spina bifida stanje a ne bolest!”
Ovako se na svom blogu predstavlja Biljana Nedić, devojka koja je sve samo ne obična. Javila nam se dok smo pripremali četvrtu donatorsku večeru za udruženje HISBAS. Da pohvali naš rad i zalaganje, da se predstavi i kaže nešto o sebi. A to nešto je toliko veliko, hrabro i lepo da ne znam da li ću sve uspeti da stavim na papir. Ali pokušaću da vam je predstavim, bar delić njenog bića. Biljane je pre 36 godina rođena sa spina bifidom. U vreme kada se tako malo znalo o tome, ili se bar nije pričalo.
Bolest je nije sprečila da „živi i diše punim plućima.“ Biljane, pleše, glumi, kapiten je muškog košarkaškog kluba „KKI Vrbas“ košarkaša u kolicima i još mnogo toga. Ali da krenemo iz početka, od rane mladosti.
„Volim da kažem, kada bi moja spina, tj moja kolica bila moj jedini problem u životu, onda ja ne bih imala problema. Mislim da je to bio stav mojih roditelja i da se prosto prenio na mene. Naravno da nisu bili ravnodušni, ali doživjeli su moju dijagnozu kao sastavni dio mene (ona to i jeste) i zahvalili Bogu što im je podario blagoslov da se ostvare kao roditelji. Moja spina za posljedicu je ostavila paraplegiju, oduzetost donjih ekstremiteta, nemogućnost kontrolisanja fizioloških potreba kao i fizičku tj estetsku anomaliju, odnosno izraslinu u donjem dijelu kičme.
Spina bifida nije bolest, bar ne u mom slučaju, to je stanje koje sa sobom nosi određene fizičke manifestacije. Kada sam imala 12 godina na svijet je došao i moj brat koji je prihvatio sve onako kako su ga moji roditelji naučili svojim primjerom ponašanja“. u dahu priča Biljana.
Detinjstvo ispunjeno igrom
Biljana je odrastala u maloj, sredini, gde se ništa nije znalo o njenoj bolesti. Pitamo je kakvo je bilo njeno detinjstvo, s obzirom na to da je ipak bila drugačija od ostale dece.
„Meni je bilo sjajno odrastati na selu uz ljude i djecu koji ništa nisu znali o ovome. Naravno, uvijek ima ljudi kojima je srce povrijeđeno i manifestuju te frustracije na druge ljude pa su samim tim znali uputiti neke ružne riječi mojim roditeljima ili bratu kroz školovanje, ali zaista smo to zanemarivali kao nevažno. Prosto nismo primali to kroz naše uši i tako sam i sama kasnije postala imuna na to. A kada nečemu ne dajete na važnosti, onda to negdje prosto nestane, ispari. Mi smo se igrali, družili, bez razmišljanja, naša je okupacija bila samo igra. Djeca su se prilagođavala meni a niko ih nije učio tome. Jer na kraju, nismo mi predmet ili stvar za koju ti treba uputstvo za upotrebu-bića smo sa svim potrebama“, kroz osmeh nastavlja Bilja.
Od života uzimam samo ono najbolje
Ova hrabra devojka spinu bifidu sa kojom je rođena ne doživljava kao bolest već kao stanje koje na njenu sreću nema progresiju.
„Izvukla sam najbolje iz toga što se moglo, zapravo koliko sam ja umjela. Bavim se sportom, to me održava u dosta dobroj kondiciji i moju samostalnost je dovelo do najdaljih granica. Završila sam novinarstvo. Nisam zaposlena u struci. Radim u tvornici obuće Bema već 15 godina. Lojalna sam kompaniji kao i direktoru jer sam zaista dobila odlične uslove rada.
Pišem na blogu i ponekad za neke portale, kada stignem. Imam neke vizije za nekom autorskom emisijom u budućnosti, ali ko zna kuda će put da me odvede. Volim umjetnost, slikam, idem u školu glume i pišem naravno. Igram košarku i kapiten sam u muškom timu KKI Vrbas. Živim zaista ispunjenim životom. Imam radosti i lijepih dana, isto tako tužnih i bolinih perioda kao i svaki čovjek.
Volim da držim svoje zdravlje u dobrojm stanju, redovno radim osnovne nalaze, krvi, urina-obavezno, ginekološke preglede, i idem na banjsko liječenje jednom godišnje-to mi je više kao relaksacija nego liječenje. Dese se neke sportske povrede i to je nevezano za dijagnozu, dakle samo ono što svaki čovjek radi za sebe.“, nastavlja naša sagovornica.
Filozofija zlata vredna
Biljana ima posebnu filozofiju života koju deli na svom blogu https://happybe.net/
„Tijelo kao stroj“ tako glasi naslov knjige koju sam prvu upoznala u svom životu. Prvo kroz fotografije u njoj jer još uvijek nisam znala da čitam. Tata mi je pročitao naslov u koji sam se zaljubila i koji me je inspirisao iako nisam znala sadržaj knjige. Počela sam da meditiram iako nisam poznavala riječ „meditacija“ i kako se to radi i zbog čega. Ispitivala sam konekciju uma i tijela. Moja želja za istraživanjem svijeta nije prepoznavala nemoguće i tako one nisu ni postojale. Mozak je davao signal da određeni dijelovi moga tijela ne slušaju njegovo naređenje, ali su zato ostali koji su bili poslušni uvijek pokrivali ove neposlušne. I zaista, nisu mi trebale noge da bih uradila šta god poželim.
Onda je neko počeo da sipa pogrešno gorivo u taj moj stroj i on je malo zakržljao. Odali su me mom mozgu da su neki dijelovi tijela zakržljali i da ja zbog toga nešto NE MOGU. U tom neshvatanju i cijepanju između stvari koje vidim i osjećam na tijelu, sa onim koje koje vrište iznutra, vratila sam se svom načinu meditacije. Ako je tijelo stroj, a ja vlasnik stroja, onda mogu da ga podesim po svojim htjenjima.”
Ples na žici ili “daske koje život znače” ?
I tako Biljana pleše u kolicima, igra košarku u muškom klubu, kaptenska traka je na njenoj ruci I jedina je dama među momcima. “Živi život na daskama koje život znače”, skače padobranom, putuje. Odakle volja za svim tim aktivnostima s obzirom na to da ograničena nemogućnošću kretanja?
“Prvenstveno mašta i želja, onda volja za realizacijom. Mislim da se rodimo sa nekom dobrom energijom a onda je gajimo. Kada čovjek pomisli da ljudi umiru od gladi, a mi se bavimo dijetama, da neko moli Boga samo da se probudi sutra bez bolova ili da se ne budi više uopšte, da je toliko ljudi u ratu, bez doma, kako ja mogu da se žalim i ne budem zahvalna na svemu i koristim te blagodati. Bog mora da me iznimno voli jer mi je dao ono što većina ljudi na planeti nema. To ne znači da se pomirimo sa svim tim i kažemo dobro je jer nam nije gore, nego da se podsjetimo, budemo zahvalni i trudimo se svaki dan biti veći i bolji ljudi. Mene religija, porodica i prijatelji drže vedrom i energičnom,” nastavlja Biljana.
Borba sa sistemom ili vetrenjačama
Ume Biljana i da se naljuti, pa i da opsuje i obično su to reakcije tokom borbe sa sistemom, jer iz nekih birokratskih razloga ne može da dobije kolica koja joj predstavljaju „odlazak u svet“ ili kada se pak parkira neko na mesto namenjeno invalidima. Jer naravno Biljana ima i vozačku dozvolu, te ćemo ovde preneti deo sa bloga gde se ona hvata u koštac sa onima kojim obeležena mesta ništa ne znače:
„Tada spazim da u još jednom autu koje stoji na tom trećem mjestu, sjedi čovjek i gleda. Gleda predstavu koju će prepričavati: “Parkira se cura, izvadi kolica sama, pa izađe iz auta, pa izvadi druga, pa izađe i ta druga cura u kolicima i odoše u grad same i smiju se“. Pričaće o nama kao o herojima jer smo samostalno izašle iz auta, jer se “smijemo iako ne hodamo” (kao da mi trebaju noge da bih se smijala).
Herojstvo je, dragi moj, kada ja pojedem svoj invaliditet, iako me ti svojim postpupcima tjeraš na povraćanje baš kada se on lijepo slegne u mom stomaku. Onda se sama sa sobom borim do iznemoglosti da ne povratim. Uprkos tome se ja smijem, spremna na još brojnije i veće zalogaje. Kada namjerno idem tamo gdje je sve ono od čega mi je muka, gazim svoj ponos i dostojanstvo moleći druge da mi pomognu. Tada sabiram ono svoje rasuto samopuzdanje i hrabrim ga u toj situaciji jednom od rečenica “Proći će!”. Tako samonaučena da prođe udahnem duboko, navučem osmijeh kazujući sebi da mi neko takav ne može i ne smije pokvariti dan sa prijateljem.“
I šta da kažem posle ovoga? Malo je reći „bravo“, nakloniti se do poda, ovoj hrabrosti, prihvatanju života takvog kakav je i truditi se da bude što lepši. Znam kroz šta prolaze porodice i mladi ljudi poput Biljane, jer sam mama jednog hrabriše kao što je ona. A Bilja svima nama poručuje:
„Vjerujte u Boga, ljubav i sebe. Činite dobra dela i dobrota će vam se vratiti. Zdravlje uma I duha je najvažnije”, završava Biljana.
Pisac ovih redova dodaje: “O Biljaninim putovanjima ćemo neki drugi put, ili o tome čitajte na njenom blogu https://happybe.net/category/zivot-na-tockovima/avanture/